U Hrvatskoj je nestalo i još uvijek se traga za više od 2000 osoba. Za koju od tih osoba ste čuli? Pretpostavljam da ste nakon izgovaranja imena Antonije Bilić prestali s nabrajanjem.
Sa slučajem nestanka Antonije Bilić vjerojatno je upoznata velika većina Hrvata, vjerojatno svi koji se bar jedanput tjedno informiraju. Ono što je interesantno u ovom slučaju je nevjerojatna angažiranost cijele zajednice u želji za pronalaskom Antonije.
Nitko od ovih 2000 nestalih nije manje vrijedna osoba, svi jednako zaslužuju da budu pronađeni. Zašto onda Antoniju traže i bespilotne letjelice i sonari i 200-tinjak osoba na terenu, a ostale nitko ili gotovo nitko? Odgovor leži u odličnoj strategiji i komunikaciji Antonijine obitelji. Obitelj Bilić iskoristila je sve komunikacijske kanale na najbolji mogući način i angažirala cijelu Hrvatsku, pa i šire, kako bi, svatko u svojim mogućnostima, sudjelovao u potrazi za ovom maloljetnom djevojkom. Okrenuli su mehanizme i kotačiće stroja javnosti, koji nakon toga funkcionira kao perpetuum mobile.
Antonijine sestre i roditelji krenuli su lokalno, angažiravši svoje sumještane u lijepljenju plakata nestale Antonije i prikupljanju informacija o njenom nestanku. Policijske snage su vješto angažirale, izlažući potrebu njihovog djelovanja medijima i javnosti, što je rezultiralo iznimnim naporima policijskih snaga u traženju djevojke. Zainteresirali su medije i ponukali ih da prave svaki novi korak u istrazi. Nakon par dana istrage Antonijin slučaj počeo je puniti naslovnice i prve minute informativnih emisija. Tako je ostalo do danas, mjesec dana nakon njenog nestanka. Interes javnosti ne jenjava i prati se svaka nova indicija i trag.
Nekoliko dana prije nestanka Antonije, nestao je Alen Poropat, miran mladić iz Rijeke. Mjesec dana za Alenom su tragali zapravo samo njegovi prijatelji, a policija još uvijek nema nikakav trag. Ovdje zapravo možemo vidjeti razliku između dvije različite strategije i dva različita pristupa u uključivanju medija. Dovoljno je napisati da Google pretraga po riječima Antonia Bilić daje 1 450 000 rezultata, a Alen Poropat 84 200 rezultata. O Alenu je pisao samo riječki Novi list, a odnedavno, vjerojatno baš zbog slučaja Antonije Bilić, o Alenovu nestanku počele su pisati i druge tiskovine i portali, a njegov nestanak bio je tema i na informativnim emisijama. Nadamo se da će mediji sada pomoći u traganju za Alenom, a da će se policija jednako angažirati kao i u slučaju Antonije Bilić.
Ono što iz ovih slučajeva možemo zaključiti jest da su domaći mediji pokazali da su iznimno moćni i mogu biti vrlo korisni, domaća policija pokazala je zavidnu efikasnost kada je pod nadzorom javnosti, a Hrvatska gorska služba spašavanja dokazala je da ti nadljudski napori, trud i volja koju ti ljudi pokazuju zaslužuju barem beneficirani radni staž i saborsku mirovinu. Ono što su obični ljudi pokazali jest da angažman u slučaju stvarne potrebe nikada nije upitan, ljudi znaju prepoznati kada treba reagirati.
Nadamo se da će se ovakav angažman pojaviti prilikom svakog idućeg nestanka, do kojih će nažalost, po svemu sudeći doći. Ono što ostaje pitanje jest koliko ovakva potraga košta. Naravno da ljudski život ne može imati cijenu, ali hrvatski proračun na jedvite jade izdržava trenutni pritisak, nije podložan novim izdacima. Kada se zbroje troškovi angažmana ljudstva i tehnike, postupaka poput isušivanja jezera i slično, saznat ćemo koliko košta najangažiranija, iako dosad još (nadajmo se samo kratko) neuspješna kampanja traganja i spašavanja u Hrvatskoj.
